I POSLE DVADESET GODINA 24. mart 1999. godine – 24. mart 2019. godine

Razmišljam već nekoliko dana kako da vam pišem, dragi moji. Kako da pišem o datumu koji je samo jedan od mnogih u našoj istoriji koji nas podseća na tugu, nevino stradale i bol.

admin
mart 25, 2019

0 komentara

9 min čitanja
2

 Evo, prođoše već dve decenije, a kada god čujem avion da preleće čini mi se kao da je juče bilo. Dve decenije kako su nepravedno izvršili agresiju na zemlju koju tada zvasmo Saveznom Republikom Jugoslavijom. Seća se vaša Neda tih dana i svoje neverice da će se išta od toga desiti, jer smo bili na samom kraju XX veka i sve su to, mislih u dečijoj naivnosti, civilizovane zemlje, te je dijalog rešenje. Pa se i pitah zašto bi našu malu zemlju na ovom brdovitom Balkanu iko uopšte napao na takav način, način koji povezivah samo sa davno minulim ratovima. E, taj „vrli novi svet“ me je demantovao kratko i jasno dok sam sedela i gledala već neki film, iskreno više se i ne mogu setiti koji, u sobi i čula jedan od prvih napada i eksploziju tomahavki na nekih stotinak metara vazdušnom linijom od mog mesta stanovanja. Zatim je javljeno i na Dnevniku da je agresija počela.

Totalna neverica i dedine reči koje dobro pamtim da se treba nešto sada jesti, jer se rat ne treba dočekati gladan. Čovek je još kao dete prošao Drugi svetski rat i znao je zašto baš to kaže. Prošla je vaša Neda „južnom prugom“ tokom bombardovanja i bila prisutna kada su nekoliko gradova na jugu naše države bombardovali, eto koje sam sreće, ali hvala dragom Bogu ni dlaka sa glave mi nije zafalila. Nekim ljudima koje znam, nažalost, jeste i ovih dana uvek ih se setim. Mladi, puni života behu, a sada ih nema. Neki su stradali od posledica. A mnogi još stradaju. Prošla je naša bivša, kako je zvaše velika, Jugoslavija mnogo toga. Više puta su neki na ovim prostorima prošli bombardovanje, napade, bežanja, tugu, bol i počeli se ponovo kućiti ovde, na ovom našem još preostalim parčetu drage domovine, a onda, bez odobrenja Ujedinjenih nacija, koje su i osnovane iz razloga održavanja mira i pravde u svetu nakon gašenja Lige naroda (eng. League of Nations) ili Društva naroda (franc. Société des Nations), doživeše još jedno. U tom trenutku sve iluzije velikog sveta, pravednog sveta, civilizacije koja negde postoji, svih tih bajkovitih marketinških priča sa šljaštećeg velikog ekrana koje su neki imali, bila je razrušena, uništena i pravo lice se ukazalo, ne samo nama naivnima, već i celom svetu. Kako je moja prababa govorila: „Pre ili kasnije svako pokaže kakav je.“

Bolno je bilo otrežnjenje i ulazak u realnost, ali svako otrežnjenje je bolno. Odrasli smo, mi stariji, pod parolom „bratstva i jedinstva“ i devedesete godine prošlog veka i poslednjeg u prethodnom milenijumu bile su vrlo otrežnjujuće za nas. Sve što je bilo prećutano o dešavanjima iz prethodnih sukoba sa početka veka, a i ranije na ovim prostorima, „izmilelo“ je iz svojih skrovitih kutaka i iskorišćeno je kako bi zapečatilo sudbine mnogih ili se bar neki nadaju da su sudbine zapečaćene. Jedna za drugim maske su padale, od Slovenije, Hrvatske, preko Bosne i Hercegovine, do naše pokrajine Kosova i Metohije, koja ime Metohija nosi od reči Metoh (grč. μετοχή [metokhé]) u značenju zajednica, zajedničko dobro (Metohija – grč. μετόχια [metókhia] — metohia; μετόχιον [metókhion] — metohion), jer u srednjem veku to bejahu posedi u vlasništvu crkvi ili manastira, koje im darovaše za obradu, kao i sela i naselja, koja su im takođe pridodavali, te tako svima jasno bude kada čuju ime čije je šta na kojim prostorima. Ime Kosovo često je pominjano, samo i usamljeno bez Metohije, ali i ono glasno „govori“ i svima jasno poručuje da je to deo prostora koji zvaše nekada i Stara Srbija, prostora na kojem se sile sudariše i na kojem sile nastavljaju da se sudaraju. Naše čvorište, naše sudilište, tako ga često još znaju, ali izgleda ne samo naše, jer mnogi su tu pokazali svoje pravo lice, svoje namere, i ništa ne osta skriveno.

Mnogo se ćutalo o svemu što se dešavalo na prostoru Balkana (tur. balkan – šumovite planine, venac šumovitih planina), ili starog nam imena znanog Hemusa. Nakon mnogih pogibija nije se smelo pričati o njima, jer neki misliše da je tako bolje zarad daljnjeg mira, a vidimo dokle nas je to sve dovelo. Ćutanje nekada jeste zlato, ali kako kaže stara poslovica „Zaklela se Zemlja Raju da se sve tajne saznaju“ tako sve pre ili kasnije „ispliva“ na površinu, a na ovim prostorima na kojima je jedino stalna promena, svedoci smo kako to onda izgleda. Mnogi su sprečavani nakon minulih sukoba da se vrate na svoja ognjišta, da kažu ko su, da kažu čemu su sve svedočili, i to je bio manir koji nas prati već dugo.

Zato je sada na nama koji svedočismo šta se sve to dešavalo i šta se to još sve dešava da govorimo, da ne ćutimo, da ne skrivamo knjige, kao što moraše moji preci skrivati da su za vreme stare Jugoslavije krišom čitali knjigu o Jasenovcu, da ne skrivamo istinu. Mnogo je istine ovde skriveno, red je da dobije mesto koje zaslužuje. Dugujemo istinu onima koji posle nas ostaju, kako bi sprečili sve ono što mi nismo mogli, kako bi se bolje razumeli i time bilo manje mogućnosti za stvaranja mržnje među ljudima, tako da ništa ne ostane u senkama, skriveno i time lako za manipulaciju onih koji to žele, zbog samo njima znanih ciljeva.

Vaš „ekspert“ za pravila Neda 24. mart 2019. godine

Poslednje