Dešavalo se da celu školsku godinu idem u jednoj dukserici i donjem delu trenerke, jer nemam ništa drugo od garderobe, priča Predrag Nikolić, gimnazijalac.
Predrag (16) sa sestrama Milenom (12) i Draganom (10) i ocem Milenkom (50) živi kao podstanar u Jadranskoj Lešnici kod Loznice.
– Po mojoj odeći se vidi da sam iz siromašne porodice. Prvi put sam se ponovio proletos za malu maturu, kada sam kupio pantalone, košulju i cipele. Patike sam pre dve godine dobio od strica i njih nosim i zimi i leti. Evo, skoro su se raspale. Sramota me je zbog drugara iz škole, ali sam svestan siromaštva u kome živimo. Bio bih srećan kada bar moje sestrice ne bi oskudevale u garderobi – zabrinut je Peđa.
Svoju oronulu kuću morali su pre tri godine da napuste.
Žive u nemaštini, a najmlađa Dragana najviše pati što nikada nije proslavila rođendan.
– Ako nekada budem pravila žurku za rođendan, poslaću pozivnice drugarima i volela bih da bude puno balona. Volela bih da bar za svoj rođendan budem srećna i vesela. Obradovala bih se čokoladi ili nekakvoj igrački – kaže Dragana, učenica petog razreda.
Zebnja: Još nisu spremili ogrev za zimu
Ova plavooka devojčica, kao ni njeni brat ni sestra ne znaju kakav je osećaj kada s nestrpljenjem očekuješ drugare da dođu na žurku, da te obraduju poklonom…
– Čula sam da u gradu deca to organizuju u igraonicama, zabavljaju ih klovnovi i duvaju svećice. Mi nemamo para za tako nešto – tužna je Dragana.
Nikoliće je majka napustila kada je Dragana imala devet meseci.
Nemaju ništa svoje: Dragana, Milena i Predrag
– Te večeri majka je ušla u našu sobu i ugasila svetlo. Imala sam tri godine, a brat Peđa šest. Nismo znali šta se dešava i plakali smo u mraku. Ujutro, kad smo se probudili majke nije bilo, mislili smo da je otišla u posetu ocu, teško povređenom u saobraćajnoj nesreći. Međutim, ona se više nije vratila – započinje priču Milena.
Šporet na drva jedini imetak
O njima brine otac Milenko, invalid sa metalnom šipkom umesto butne kosti. Zbog loših uslova za život u svojoj kući, Nikolići već tri godine žive kod komšije koji im je ustupio kuću uz obavezu da izmiruju komunalije.
– Ništa sem šporeta na drva u ovoj kući nije naše. Imamo nešto malo garderobe i obuće, i to je sve. Sanjamo da jednog dana izgradimo svoj dom. Sve drugo je manje važno, iako smo često gladni i željni skoro svega što naši drugari imaju u izobilju – kaže Milena.
Čak ni za majkom ne žali preterano jer, kako kaže, da je bila dobra, ne bi ih ostavila kada im je bila najpotrebnija.
– Više puta smo bili gladni jer nije imao ko da nam spremi hranu. Tata je bio u bolnici… Nemamo nikoga ko bi mogao da nam pomogne. Nemamo ništa svoje, živimo dan za danom, ali bitno nam je da smo složni i zdravi i verujemo da ćemo se jednog dana izboriti za normalan i srećan život – iskren je Peđa, koji pohađa prvi razred lozničke gimnazije.
Uključite se u akciju “Srce za decu”!
Omogućimo Predragu, Mileni i Dragani bolje uslove za život. Ako želite da pomognete, možete poslati SMS na broj 2552 ili uplatiti sredstva tekući račun Blic fondacije: 2750010221949709 90 – rsd, Societe Generale Srbija, Beograd.
Nemaju ni za hleb
Od 15.000 dinara socijalne pomoći i 10.000 dečjeg dodatka, Nikolići jedva sastavljaju kraj s krajem. Već dva meseca nisu imali da plate hleb, ali, kažu, pekar Kosta im ne zamera jer uvek kada prikupe novac izmire dug.
Slobodan Pajić blic