Lidija Ćirić piše moderno, ne iz danas veoma prisutne pomodnosti u srpskoj književnosti, nego zato što ne zna drugačije. Ona svim bićem osjeća pulisaranje OVOG vremena, i zato o njemu piše. Moderna je ne samo po temi nego i po stilu, po ukupnoj ostvarenosti djela (romana “Rekvijem za jedan dan”)… Rečenica joj je kratka, smislena, oslobođena svega suvišnog. Ma o kome i ma o čemu pisala Lidija Ćirić, ovo je autobiografsko djelo, jer neštedimice utisuje sebe u svaku njegovu riječ. Zaista impresionira smisao za detalj.
Još čitam. Natenane. Uvjeren sam da neću promijeniti mišljenje do kraja romana (zapravo, da ću samo učvrstiti svoje uvjerenje). “Rekvijem” donosi nešto novo. Roman nije pisan nego stvaran; autorica je u njega utiskivala nit po nit sopstva.
Završih „noć dugih (ne noževa, nego) jezika“! Logičan, čini se – jedino moguć, upečatljiv završetak! Utisak? Dobar, moderan, na zanimljiv način organizovan i napisan roman. Ambijent i vrijeme znalački precizirani, likovi dobro isprofilisani. (“Žene, žene, kome ste vi bile blaga kiša jutarnja, kada u naš život ulazite nošene vihorom i olujom?” Je li tako nekako zapisao Andrić?)
Onome što napisah, dodajem: Jezik primjeren vremenu odvijanja radnje i likovima koji se, naročitim postupkom, uglavnom grade kroz smislen dijalog. Čitalac se nikako neće moći oteti utisku da je ovo autobiografsko djelo, što je dobro, jer se tako čitalac identifikuje s junacima (junakinjama), bilo da ih prihvata ili da ih tjera iz sebe.
Da li išta osjećamo tako jasno kao odsustvo određenog osećanja?
A isto bi se moglo reći i za mnogo štošta drugog u ovom propalom svetu koji će da traje tačno dotle dok se muškarci budu krpili ženama, razum verom, a zli snovi kancelarijskim poslom.
… dok su čekali na smrt koja je kolosalna zato što ničeg u njoj nema…
Živa u toj jasnoći pritajenog plamena, okružena koprenastom prirodom boje sumraka…
… majstor duševnih zaprški iz proključalog kazana…
Ljubav je opsesija koju poseduju samo mudri ljudi. Ako si previše izvan sebe, postoji opasnost da se zatekneš u nekom drugom.
… sasvim lako može joj se dati od zrelih dvadeset pet do mladalačkih četrdeset godina, tako da njena stvarna starost nema značaja. Svaki od njih je divan kao sećanje. Tečnost koja curi iz ljudskih pora stvrdnuće se u nežnu sjajnu ljušturu tako da će postati reptil.
… žuta svetlost nalik očima tigra u noći…
Lako je njima da se ne kockaju kad smrt radi za njih. Promašena ljubav joj je izdužila lice.
… mlada kao njena sveže zamrznuta žudnja…
… a na mestu gde tetovirani Sveti Đorđe zabija aždaji mač u usta – teče krv. Jelena tupo gleda negde, prateći tanku sivu liniju nevidljivog horizonta koji nikada neće razdvojiti nebo od zemlje.
To su samo neke slike, neki neobični, svježi, potpuno novi opisi, koje zapisah kad sam pri ruci imao olovku i papir.
Ranko Pavlović
(priredila i adaptirala : Anamarija Milovanović)
