SEĆANJE NA ČIKA DUŠKA Čovek koga su Beograđani voleli

admin
avgust 16, 2016

0 komentara

6 min čitanja
5

Na jučerašnji dan pre 32 godine preminuo je Duško Radović (1922-1984), pisac, novinar, aforističar i voditelj kultne emisije “Beograde, dobro jutro” na radiju Studio B.

Rođen je u Nišu, sa šest godina se sa porodicom preselio u Suboticu a od 1938. živeo je u Beogradu. Studirao je filozofiju, a zatim radio kao urednik u “Pionirskim novinama”, urednik Dečje redakcije Radio Beograda, glavni urednik Dečje redakcije TV Beograd… Pisao je pesme, priče, humoreske, aforizme, scenarije za igrane i dokumentarne filmove. Pojedine njegove knjige prevedene su na nemački, ruski, engleski i druge jezike. Među brojnim nagradama koje je dobio izdvaja se počasna diploma “Hans K. Andersen” Međunarodnog društva za brigu o knjigama za decu koju mu je donela zbirka “Smešne reči”. Zahvaljujući njemu u Beogradu izlazi “Poletarac”, jedan od najboljih časopisa za decu u Evropi.

Od 1976. je svakog jutra od 7:15 budio Beograđane svojim aforizmima koji su kasnije objavljeni u tri knjige. Kako je često bio bez dlake na jeziku, skinut je s programa početkom 1983, kao politički nepodoban. Navodno je čašu prelila izjava: “Ako već možemo i moramo bez Tita, možemo i bez mnogih drugih”. Shvativši koliko su slušaoci bili gnevni zbog te odluke, državni funkcioneri su pokušali da Dušku vrate emisiju, ali je on to odbio. “Ja jesam mali čovek sa radija, ali nisam onaj koji se pali i gasi na dugme”, odgovorio im je. Ukidanje emisije ozbiljno mu je narušilo zdravlje, dobio je upalu produžene kičmene moždine. Preminuo je 16. avgusta 1984. Na desetine Beograđana prisustvovalo je sahrani.

Danas njegovo ime nose brojne ulice u Srbiji, kao i dečje pozorište u Beogradu. Spomen ploča biste su mu postavljene u rodnom Nišu i Beogradu – ispred zgrade Beograđanke sa koje je aforizmima budio ovaj grad. Pre šest godina u Ulici Despota Olivera u kojoj je živeo do smrti dobio je spomen ploču.

TAKO JE GOVORIO DUŠKO

Dok metro dođe u Beograd, mnogi će ga sačekati pod zemljom.

Žao mi našeg fudbala. Već dugo se muči, a nikako da umre.

Nad našom decom biće izvršena još jedna školska reforma.

Tako je malo ljubavi među ljudima. Ko ume da voli, ne bi trebalo ništa drugo da radi.

Pre nego što krenete da tražite sreću, proverite – možda ste već srećni. Sreća je mala, obična i neupadljiva i mnogi ne umeju da je vide.

Ima velike sirotinje među našom decom, kojoj, sem para, roditelji ništa nisu mogli dati.

Kad lopovi počnu da brane ono što su stekli, neće biti ljućih boraca za poštenje, a protiv lopova.

Dobra je svaka muka koja nas povezuje, i loše je svako dobro koje nas razdvaja.

Da li bi ljudi mogli biti bolji? Mogli bi, ali niko neće prvi da počne. Svi imaju loša iskustva. Nismo li se malo puta zaklinjali da ćemo biti bolji? I neki stvarno postanu bolji, pa ispadaju naivni. Jer su oni drugi – postali još gori.

Mrzi nas ili ne umemo da živimo. Najradije bismo ga ustupili nekom drugom i uživali gledajući kako je lep naš život kad ga drugi žive.

Naš grad se pretvorio u veliku čekaonicu. Svi čekamo lepše dane.

 

Miona Kovačević , Blic

Poslednje