PEPELJUGA IZ GROCKE: Slučaj „punjene kokoške“

admin
jun 24, 2016

0 komentara

15 min čitanja
4

Užasnuta sam tekstom koji su mi poslali prijatelji sa molbom da ga pročitam. Nazvan je “Slučaj punjene kokoške”. Radi se o kriminalnom slučaju maloletničkog silovanja i trudnoće.

Ostavio me je bez komentara u prvom mahu. Kada sam malo iščitala razne izvore o ovom sramnom i ponižavajućem događaju, rešila sam da napišem ovaj tekst – umesto da Vas obavestim kako je prošla još jedna lepa uskršnja akcija. Bajke postoje i one su lepe, ali postoje i horori koji uništavaju mladost i budućnost ove zemlje.

Jedan deo ove mladosti koja hoda ovom zemljom je svesna da je ovde samo dok ne završi školu. I onda odlazi u beli svet, bez ikakve savesti što ovde neće dati svoj potencijal, jer već sada je vaspitana da ovde nema šta da traži.

Roditelji i okolina utiču na tu istu mladost da se ovde ponaša sa visine, puna sebe, da radi šta želi, da se ponaša kako hoće i da bude kopija dece onih koji su ovu zemlju izgradili posle Drugog svetskog rata. Oni su se tada smejali ideji komunizma, bratstvu i jedinstvu i pojmu Jugoslavija. Tadašnja deca boraca, generala i ostalih su se doškolavala u inostranstvu, uveliko prihvatila zapadne modele života i ponašanja i činila sve da sebe uzdignu iznad ostalih – da postanu nedodirljivi.

Članak koji govori o igri “punjena kokoška” ide korak dalje i zamenjuje igre tadašnjih mlađih generacija koje su se igrale “kamenih faca”. Ova današnja deca su naprednija i idu korak dalje na čisti životinjski instikt i iživljavanje, jer tobože devojčica koja ne zadovolji nečim postaje žrtva.

Pričajući sa ljudima o ovom slučaju, nalazila sam da su komentari razni – od toga da su roditelji glavni krivci, pa do toga da nije ni čudo, jer društvo nameće norme i sistem vrednosti. Pitam se samo koji su to roditelji i koje je to društvo! Da li sam ja sama u nekoj prednosti – ne znam – jer nisam ostvarena kao majka. Ali pokušavam da zamislim sebe u situaciji da jesam majka deteta u tim godinama. Šta bih i kako bih ja uradila da sačuvam svoje dete od propasti.

Roditelji rade i trče za novcem, to je istina! Bar za one koji imaju sreću da imaju posao ili dovoljno pameti da ga traže, pa makar radeći bilo šta. Ali i taj roditelj ipak provodi neko vreme sa detetom kada se ta jurnjava u toku dana završi. Razgovor sa detetom je sasvim dovoljan da se shvati koliko je sadržajan za njega bio dan koji je prošao. Možemo da kukamo da društvo zahteva od deteta da koristi mobilni još u osnovnoj školi, da koristi internet koji je retko gde zaključan za neprimerene sadržaje, možemo da kukamo na šund i kič… No pre nego što otvorimo drugo pakovanje papirnih maramica za krokodilske suze, da postavim pitanje: A ko je sve to dozvolio?

Mislim da je odgovor na nama starijima. Jedina dobra stvar koju sam imala prilike da vidim je u Švajcarskoj, gde se svako bitno pitanje rešava referendumom koji je očas posla pripremljen i završen. Bez puno pametovanja! Svako pitanje se reši za par nedelja, koliko traje kampanja “za” i “protiv” i odlazak na glasanje. Nema pranja para, nema zgrtanja bogatstva – već se sve radi u korist građana, odnosno ciljne grupe.
Srbija bi to mogla da uradi drugačije, a trajalo bi verovatno godinama. Kao primer navešću da kod nas još nije urađen referendum o članstvu u Evropskoj Uniji – već smo se tiho vratili u 1968. godinu i tu tapkamo jer nam se tako sviđa.

Zakon koji je uveden da štiti dečija prava, umesto da se koncentriše na Zakon o zlostavljanju dece u porodici, se toliko proširio i izobličio, a niko još ne govori o zakonu koji bi štitio roditelje od te iste dece koja su zaštićena zakonom. Sigurne kuće se grade za žene i decu žrtve nasilja u porodici, a niko se nije zapitao pitanja čemu te kuće ako kuća već postoji. Zar nije logičnije osobu koja je nasilnik izbaciti iz kuće, a ostaviti žrtve da žive pod sopstvenim krovom i u njima poznatom ambijentu.

Nigde nisam našla članak koji bi bio nastavak priče o maloletničkoj trudnoći. Pitam se šta je sa devojčicom – da li se DNK analizom došlo do rezultata ko je otac deteta, ko su dečaci koji su učestvovali u igrama, šta su i ko su njihovi roditelji?
Pitam se kako će naš zakon kazniti tu decu i roditelje? I ko će snositi odgovornost za posledice neželjene trudnoće ove maloletnice?

Pitam se koliko ova Srbija ima namučenih duša koje sastavljaju kraj sa krajem, a koliko ima onih koji su besni od života. Obest je bolest duha koja se ne leči lako, jako je zarazna i prenosna je na bližnje. Tako lako izlazi iiz kruga porodice i prenosi se na ulicu tojest društvo.

Da li smo svi okrenuli glavu i nikome nije palo na pamet da napravi recimo TV emisiju o tome? Pitam se kako je roditeljima devojčice iz ove priče, kako je njenom ocu i koje li mu se misli roje po glavi. Da sam na njegovom mestu i da sam muško, imala bih svoje misli. Njegova kćer je de facto osuđena na godine strepnje porodice da li će ona moći da se ostvari kao majka. Pitam se takođe šta čine roditelji čija su muška deca bila na tom dešavanju? Da li su ponosni što se njihov sin pokazao da može biti frajer, otac… Ne mogu da upotrebim sve reši koje mi padaju na pamet, jer se borim da ne pređem granicu kulture koja me odvaja od takvog polusveta i šljama društva.

Pitanja koje svako od nas treba da postavi sebi, bez obzira da li se ostvario kao roditelj ili ne, jesu teška i bolna. Jer koje god da se pitanje postavi, počinje sa našom odgovornošću i našom slabošću. Nismo gotovo ništa uradili da kič, šund i sve ono loše u društvu sasečemo u korenu. Niti smo bilo šta uradili da jednom dominantnom i lošem sistemu vrednosti iznesemo alternativu. Ostavili smo ga da živi, razvija se i opstane kao normalno pravilo ponašanja.

U Bibliji koja je delimično autentična, postoji ipak dosta izvornog učenja i saveta, odnosno prihvatljiv vrednosni sistem, koji nije obojen dogmatikom crkve. To je opomena generacijama koje dolaze, generacijama koje žive ovde i sada.
Jedan od tih biblijskih zapisa je i onaj koji govori o tome da će doći vreme kada se neće znati ko kome više zavidi – onaj ko ima decu, ili onaj ko ih nema. Za sebe znam – ja ne mogu da zavidim, jer sam dovoljno svesna i spremna da decu neće odgajati društvo, već porodica. Sociolog Ratko Božović kaže: “Ono što se ne sme zanemariti je da u Srbiji ima puno nepismenih – a deca od nepismenih ne mogu da budu drastično drugačija. I više nema zdravog odrastanja”.

Dodala bih da ima i dosta bezobrazluka koji ostaje nekažnjen – od sitnih verbalnih uvreda, do nasilja u javnosti. Prostitucija je ušla u mnoge sfere društva – od onog najnižeg oblika gde je seks jedna vrsta sirotinjske zabave, do orgija na visokom nivou koje se izvode radi demonstracije statusa u društvu. To je zatim i latentna prostitucija, ona koja ne podrazumeva razmenu novca za čin podaje tela.

Kroz ceo ovaj tekst se pitam ko je bio uzor (prevashodno muškoj) deci za takvo devijatno ponašanje? I još je stravičnije pitanje: Da li je neko snimao taj kriminalni i izopačeni pir mobilnim telefonom, odnosno da li su se možda ti snimci našli na nekom sajtu za dečiju pornografiju? Koliko god imam pitanja – javnost ćuti i niko se nije oglasio povodom toga. Interesantno je da političke stranke, koje su u predizbornim obećanjima podržavale porodicu tradicionalne vrednosti ćute. Da li im je možda bitnije da se pogađaju oko svog mesta na pozornici ili budućnost ove zemlje – ne znam. Ali me boli ovo ćutanje nacije. Ne želim da se pomirim da je ovo normalno, da ne traži hitne i sveobuhvatne reforme – porodice, školstva, javnosti…

Ne želim da svoje dete šaljem u inostranstvo i neću da ga učim poniznosti. Moje dete će biti učeno da bude borac – jer jedino tako zaštitiće sebe i one koji su slabiji.

Danas kada je ponovo u modi da se sluša retro muzika iz prošlog veka, pitam se koliko je roditelja deci objasnilo kako je nastala neka pesma. Na primer “Ona spava”, koju je legendarni Zdravko Čolić pre mnogo decenija posvetio Milici Kostić, koja je skočila sa 11. sprata da bi sačuvala svoju čast i obraz svojih roditelja, bežeći od silovatelja?

Svako ko ima savest, daće svom detetu da pročita o devojci koja je znala da u datom trenutku čini za nju jedinu stvar koja je ispravna…Da se ne bi takav događaj ponovio, vredi da svom detetu pročitate svedočanstvo o tom događaju. Nigde, na žalost, nisam našla radio ili TV emisiju koja je posvećena takvim temama. Sve se “vrti” jedno te isto: zabava, smeh, rijaliti programi – kao da se ništa loše ne dešava u ovom društvu.

I kako je to već ranije mnogo puta rečeno: SLOBODNO DETE NE TRPI OGRANIČENJA!

Živite dugo i napredujte!

 

Svetlana Urošević, vreme.je

Poslednje