Zoran Ćirić: Oduvek me mučilo pitanje šta je uopšte taj Niš

admin
april 17, 2017

0 komentara

8 min čitanja
19

Da budemo odmah načisto: Niti se osećam kao „gradska legenda“, niti Niš doživljavam kao grad. Naravno, mnogo toga me vezuje za ovo mesto, rođen sam ovde, kao i moja majka. Ali, možda baš zato ne mogu da podnesem činjenicu da Niš nema nikakav urbani identitet, svest i osećaj samopoštovanja – kakav bi morao da poseduje grad koji ima Šabana Bajramovića i Ćele Kulu.

Dakle, oduvek me mučilo pitanje šta je uopšte taj Niš. Ni dan-danas nisam načisto, osim što znam da ništa od one retke autentične gradske ikonografije nije preživelo, tako da tog „mog Niša“ odavno više nema. U prevodu na jezik tranzicije i političke korektnosti – nema svetih mesta mog odrastanja. Svi oni živopisni bioskopi, gospodske knjižare, pa gomila diskoteka, glamuroznih i „podrumskih“, od kojih je jedna bila i rezidencijalni, prestižni klub u kojem je svakom jugoslovenskom bendu bila čast da nastupi – sve je to nestalo da se više nikada ne vrati. Valjda sam zato i izmislio Nišvil u svojim knjigama, u kojima je jedino roštilj ostao kao „hemijska veza“ sa mojim rodnim gradom. Pazite, ko odraste na nišlijskom roštilju mora da bude zamajen, pa čak i ako postigne nekakav uspeh ta zaumnost se ne da potisnuti. Uostalom, živeti u Nišu je rudarski posao, pravi umetnički performans i nije slučajno da su se ovde pojavile ili barem neko vreme „delovale“ takve legende u rasponu od apsolutno kosmičkog Šabana, preko Duška Radovića i Tome Zdravkovića do Tomija Stila i Avde Zekića. Ili onakvi bokserski šampioni poput Tome Kelave, Janeta Baktjarevića i Čelika. O Piksiju i Panteliću, kao i o Holceru i Kneževiću, tek treba ispričati priče. Ma, svi su oni „zreli“ za monografije i književne biografije, ali ovaj „rasadnik sitnih duša“ nikada ništa svoje cenio nije. Zavidljivi, osvetoljubivi, opako primitivni duh palanke nastale na surovim običajima turske kasabe nikada nije prestao da vlada ovim ukletim podnebljem.

Niš je, pre svega, prestonica srpskog polutanizma, poprište šizoidne sinteze ruralnog i urbanog. Zato stalno govorim da je ovo najparadigmatičniji srpski grad. Dalje, Niš je raskršće, nijedan hodočasnik koji se uputio na Istok ili na Jug nije mogao da ga zaobidje. Takođe, ovo je golema i nakindjurena ciganska čerga, ali i džinovska oficirska spavaonica, polucivilna kasarna u kojoj kafane glume menze i kantine.

Ipak, ponajviše ga doživljavam kao „granični grad“ – ne samo zbog blizine granica koje mu se sve više približavaju. Naravno da nije u pitanju geostrateški položaj. Ono što Niš čini „graničnim“ jesu ljudi, specifične sorte koje nastanjuju ovo svratište i koji su mi sve ovo vreme bili neiscrpna građa za moj književni rad. Bez preterivanja mogu reći da sam ovde upoznao gomilu neverovatnih likova. Neki su bili neverovatno plemenuti, neki neverovatno zli, neki neverovatno zabavni, a bogami bilo je i onih neverovatno prosečnih. Znate, taj tzv. „običan svet“ u ovom trajno nedopravljenom Nišu umeo je da bude utočište nezamislivih frikova. Stvarno ima nečeg patološkog ovde. Uostalom, i Niš kao južnjačka jazbina sa južnjačkim specijalitetima, deo je one svetske priče o „južnjačkoj gotici“.

Sve ovo može da zvuči prično odbojno, pa i zastrašujuće, ali posle svega moram da priznam – da nisam u ovom nedodjiskom gradu proveo čitav svoj život nikada ne bih napisao sve te priče i romane, pesme i eseje. Moje pisanje je presudno obojilo iskustvo življenja na rubovima ove demonske naseobine.

E, sad, iz ovog učmalog pakla postoji velika šansa da se izrodi i nešto značajno i suštinski pozitivno. Vidite, vrlo je simptomatično da su upravo Nišlije prve izašle na trgove i ulice da protestuju ne samo protiv nasilja i bezakonja, protiv politikantsko-policijskih prljavih igara koje vredjaju zdrav razum i guše i samu pomisao da je moguće ostvariti nekakvu pravdu. Želim da verujem da se moji mladji sugrađani neće tek tako predati sveopštem beznađu i strahu koje sistem smišljeno širi. Mislim da će grad koji mnogi u Srbiji s prezirom spominju kao „grad sa tri slova i jednim padežom“ uskoro postati centar istorijskih dešavanja. Niške ulice su jednom već šokirale bahatu, naizgled svemoćnu vlast. Osećam u vazduhu spremnost da to učine opet, ali ovog puta mnogo žešće i temeljnije. Ne zaboravite da su mnogi od tih budućih „ratnika podzemlja“ čitali Magičnog, a čitali su ga i mnogi pripadnici tajne i javne policije. Da sam na mestu političara i ostalih vladara naših ubogih života – duboko bih se zamislio nad tim „fenomenom“.

Eto, i ovakav Niš, potpuno devastiran i anesteziran, opljačkan i ponižen, ima šansu da pokaže Srbiji da se ovde i dalje oseća miris čegarskog baruta.

Zoran Ćirić

Poslednje