Priče o goloj istini, bolje rečeno priče gole istine – tako bi se mogla okarakterisati zbirka kratkih proza Bez “Dragi moji” Lidije Ćirić. Sve je ovdje rečeno direktno, bez uvijanja u metafore za čijim značenjskim impulsima bi čitalac morao da traga; metaforičnost je u samom motivu priče, u suštini koju pisac saopštava u neposrednom obraćanju onome kome je pripovijedanje namijenjeno.
I sve je iskazano na jednostavan način, da bi se tek nakon iščitavanja u čitaočevoj svijesti razlistavali misaoni slojevi priče koja zanimljivost i iznenađujuću uzbudljivost nalazi u svakodnevici, u onome što se svakome od nas događa, ali u čemu samo posebno senzibilizovani uočavaju literarne motive.
Priče u zbirci Bez “Dragi moji” nesumnjivo imaju autobiografski karakter. Ako neke od njih i ne govore o svom tvorcu, toliko su doživljene i toliko vjerno ispripovijedane, da u njihovu autobiografsku autentičnost niko neće posumnjati. Nadalje, ovo su, bez ikakve sumnje, beogradske priče. U gotovo svakoj rečenici, u svakom novom detalju, prepoznajemo neku ulicu, bulevar, kafanu, ustanovu, gradsku četvrt, a naročito Čuburu, dio grada koji je s takvom ljubavlju i toplinom opisan, da će ga čitalac zavoljeti kao ambijent i svoga odrastanja i osjećati da je u te priče i on utkan, zajedno sa Kili, glavnom junakinjom gotovo svih storija. A Kili zna, kako stoji u priči Bugi vugi, da ni „život ni Čubura ne veruju u idile“.
Lidija Ćirić – kako se to kaže – do koske ogolijeva stvarnost, što i jeste osobenost takozvane urbane proze, kakvom je od prve do poslednje stranice ispunjena ova zbirka. Urbana proza najuvjerljivije se ispisuje urbanim jezikom, sočno obogaćenim psovkama i izrazima koji samo naoko zazvuče vulgarnošću, ali ovdje to uistinu nisu, jer su upotrijebljeni isključivo u funkciji pripovijedanja i karakterizacije likova i njihovog doživljanja života u sredini kojoj cijelim bićem pripadaju.
„Seks je seks, a keš je keš. Menjam suze za smeh. Hajde, živela ti meni, sele.“ Možda ove tri kratke, jezgrovite, ničim suvišnim neopterećene rečenice, ponajbolje ilustruju funkcionalnost „jezika ulice“ u živopisnom slikanju (vele)gradskog života u kome je teško izbrisati granicu između autentičnih starosjedilaca i „dođoša“. Da bi neko ko je „sišao sa brda“ i mentalno postao dio urbanog miljea, prvo mora usvojiti jezik nastao na izlizanoj kaldrmi koju surovo zamjenjuju asfaltom. U tome mu ova knjiga može biti svojevrsni udžbenik.
Seksualnost je možda i preovlađujuća tema priča uvrštenih u zbirku Bez dragi moji. Sticanje prvih seksualnih iskustava, seks iz navike, seksa radi, odnosi među dvoma čak i sa nekim prizemnim pobudama, preotimanje ljubavnika, ljubavna veza sa mlađim očevim prijateljima, homoseksualnost i lezbijstvo – sve to čitalac susreće u ovim pričama pri čemu se ne može oteti utisku da je spisateljkina težnja da sve te odnose prikaže u tamnijem svjetlu i grubim sredstvima često znala da klizne u finu erotiku koja zaokuplja i njegova, čitaočeva čula.
Proza Lidije Ćirić natopljena je zdravim humorom i ironijom, koje pokatkad i ponegdje prelaze i u dobro kontrolisan sarkazam, uvijek pomiješan s nekom vrstom cinizma, proisteklog iz otvorenog, direktnog pogleda na stvarnost, bez ikakvih zaštitnih naočara. Tom humornom niti protkane su i stranice koje opisuju i događaje kojima je satiričan pristup stran, kao što je, na primjer, sahrana. Kada u priči Anestezija kaže: Lagala sam. Sebe. Njega. Vasionu. Boga. Sile. Zvezde i nebo. Kao da su se svi svetovi rušili na mene, a ja mirno stajala čekajući kraj– čitalac je siguran da govori suštu istinu, a da joj napomena o laži služi samo za to da bi i u sebi i kod onog koji to čita učvrstila uvjerenje da istinu ne može prikriti ni prekriti nikakva njena suprotnost.
Zanimljiv je i način na koji Lidija Ćirić gradi svoje priče. Bilo da su prepune događanja, ispunjene višeglasjem uskomešanih misli, nošenih fantazmagoričnim scenama i vrludanjem duha između razuma i zaumnog, kakva je ona koja je dala naslov cijeloj zbirci, bilo da su nešto smirenije, užljebljene u hronološki tok naracije i svijesti, bilo da su „aforističkog tipa“, kao Prava Beograđanka, one se često završavaju tamo gdje bi tek mogle da počnu. Autorka ih ostavlja otvorenim, pa čitalac nenadano dobija mogućnost da postane koautor, da dopričava priču po svojoj mjeri, da je razvija u nove rukavce i tako je osjeti sasvim svojom.
Tu su i dvije priče pisane „u četiri ruke“, što zbirci daje posebnu draž. Dvije ruke pripadaju Lidiji Ćirić, a čije su druge dvije, čitalac će lako odgonetnuti.
Zbirka Bez dragi moji (a može i: Bez „Dragi moji“) nesumnjivo će imati svoje čitaoce, naročito među Beograđanima.
Banja Luka, 22. 7. 2017. Ranko Pavlović
