LJUBAV U SIVILU SVAKODNEVICE
Nad zbirkom pjesama Kabanica za suze Lidije Ćirić
Lidija Ćirić, gladna detinjeg sunca, podjednako zna da iznenadi i u prozi (roman Rekvijem za jedan dan) i u poeziji, kao da se zarekla da će, kršeći ovještale okvire, tragati za novim iskazom, prepoznatljivim po duboko prikrivenim lirskim osjećanjima, nataloženim ispod naoko grubih „razračunavanja“ sa smislenošću životnih situacija. Kao što u prozi vjerno i upečatljivim slikama, naročito kroz tragikomične scene, prikazuje svu surovost i sirovost zbilje, tako u poeziji ne opjevava život, nego ga, zajedno sa čitaocima koji na volšeban način postaju koautori njenih pjesma, kroz stihove odživljava u njegovoj svekolikosti i vremenskoj bezgraničnosti. Za pjesnikinju je čekanje drugo ime za vreme (Ako postojiš) koje je izgubilo nevinost/kao dojilja mleko (Bezvremena). Zato ne iznenađuje što u pjesmi Cigani nikad ne umiru (pa ni tad), razgolićuje tu neuhvatljivu i teško objašnjivu kategoriju trajanja do bestidnosti:
vreme se deformiše s godinama
u fragmente sećanja
u kolaps vere
u plačljivu vrbu nad rekom
U vremenu koje je pomjerilo svoje granice i van ljudskog poimanja stvarnosti, sve se rastače, pa i ljubav gubi one i onakve okvire na koje smo, romantičarski zagledani u prošlost, navikli. Pa ipak, čak i kada o njoj, toj sveprožimajućoj ljubavi, prizivajući često Puškina „za svjedoka“, L. Ćirić pjeva grubim jezikom („jezikom ulice“, rekli bi neki), i ispod vulgarizama (pokatkad neophodnih za iskazivanje životne istine) kriju se one tanane strune koje pod dodirom voljenog bića zabruje nebeskom muzikom i vazdižu u plavetnilo, tamo negde iza sveta/ gde prestaje zvuk/ gde nema mora ni planina/ da nam preče put (Ja bih s tobom mogla daleko).
U ljubavi se često događa isto što i u svakodnevici:
otvoriš frižider
da otvoriš poslednju
konzervu smrznutog života
kaže pjesnikinja u pjesmi Damin gambit. A svakodnevica je siva i tmurna. To je … vreme/ plastičnih fabričkih bogova/ gde sve je veštačko/ i suze i smeh/ gde čovek se meri aršinom/ robovske svesti/ a ne verom i snom/ dok umire sam/ u bolu/ pred izgubljenim/ u magli sveta idolom (Fuck my soul). Ipak, Ovaj svet/ neljudski je lep… ako čekam tvoje prste/ da mi se na usne spuste/ dok napolju ratovi prolaze/ i vekovi čemerni (Kao da čovek nisi).
Ljubav, oličena u Puškinu kao „vrhovnom bogu“ pjesništva, poručuje pjesnikinja, može rastjerati sivilo i maglu onoga što čini naš svijet, naravno ako smo sposobni da joj se predamo svim bićem i ako vjerujemo u njenu životodajnu i iscjeliteljsku moć.
L. Ćirić stvara neobične, po svemu originalne pjesničke slike. Tako je Mjesec nešto kao Sibir, kao tuga tajge, a opet tako topao i nježan da lirski subjet s njim želi da začne dijete; zime zaustavljaju vreme u večni mozaik bludne tišine, decembar je zarobljen u mjesečinu, Beograd pobjegne iz pjesama, kao da ga nikad bilo nije/ između Dunava i neba… Po pjesnikinji, Svetlost dolazi od čoveka/ sunce samo je refleksija/ našeg oka, a njeno srce je pećina u koju sklanja monstrume i zvijeri, da ćute tamo na svojim jezicima. Pune ulice praznih ljudi snažna je metafora u kojoj se ogleda naša društvena stvarnost, ali i slika koja se razlistava tek u čitaočevoj podsvijesti…
Riječju, zbirka pjesama Kabanica za suze Lidije Ćirić donosi jedan nov, po mnogo čemu samosvojan pjesnički glas, i treba joj poželjeti srećan put u čitalište.
Banja Luka, 9. 9. 2016.
________________________
(Ranko Pavlović)
